Karabeg: Veležova djeca su svi koji sveti dres nose časno, pošteno i u njemu pružaju najbolje od sebe

O aktuelnom stanju u Omladinskoj školi “Muhamed Mujić” i izazovima s kojima se suočava, ekskluzivno za Veležovu službenu internetsku stranicu, govorio je koordinator Omladinske škole Anel Karabeg.

Za početak, osvrnimo se na sezonu iza nas kad je riječ o Omladinskoj školi “Muhamed Mujić”. Kako biste je ocijenili? Možete li napraviti neki presjek sezone?

Mislim da prošlom sezonom možemo biti načelno zadovoljni. Naravno, ne potpuno zadovoljni jer se desio kiks u kvalifikacijama juniora za povratak u Premijer ligu. Međutim, kadeti i juniori su se prvi put plasirali u Elitnu ligu, dakle među šest najboljih ekipa u državi. Kadeti su završili kao treći, što je veliki uspjeh. Da smo u zadnjem kolu uspjeli pobijediti Sarajevo, bili bismo drugi, no nakon velike borbe izgubili smo rezultatom 2:1 od ekipe koja je kvalitetom zaista odskakala od konkurencije. Juniori su s velikom prednošću od 17 bodova osvojili svoj rang takmičenja, ali su se, potkraj prvenstva, stvari počele razvijati tako da je konačni uspjeh bilo teško očekivati.

Najprije se desio transfer našeg najboljeg strijelca Dženita Hajdarevića, koji je u prvenstvu postigao 14 golova, u Francusku. Za klub je to, s obzirom na odštetu koju smo dobili, dobro, ali je ekipa njegovim odlaskom svakako bila značajno oslabljena. Ajdin Drina, naš najbolji juniorski igrač, zapažen je od strane tadašnjeg šefa stručnog štaba Feđe Dudića, pružio je odličan nastup u onoj pobjedi protiv Sarajeva na Koševu i potpisao je profesionalni ugovor s Klubom. Tarik Šikalo, kojim je Dudić bio oduševljen tokom priprema u Turskoj, također je odigrao nekoliko utakmica za prvi tim i potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Uspio je, protiv Borca u Banja Luci, zabiti i svoj prvi prvenstveni gol. Nakon desetak treninga s juniorima, Adin Bajrić je također postao član prvog tima. Činjenica da su trojica naših junior zaigrali za prvi tim Veleža je svakako veliki uspjeh, naročito uzevši u obzir da su Drina i Šikalo prošle godine bili takozvani ulazni juniori.

Dakle, juniori nisu igrali najviši rang takmičenja, ali su za prvi tim ipak zaigrala trojica igrača, što je uostalom i najvažnija svrha rada Omladinske škole. Naročito uzmemo li u obzir da su treneri prvog tima bili jako zadovoljni njihovom kvalitetom, spremnošću, tehnikom i fudbalskom inteligencijom.

Međutim, desilo se da nam je na proljeće otišao Hajdarević, potom smo, u martu, zbog povrede koljena, ostali bez Rahimića, koji nam je u tom sastavu bio udarna igla, pa smo ostali bez dvojice standardnih stopera, Abaze i Glamoča, koji se nakon povreda nisu vratili treninzima. Bajrić je doživio povredu na utakmici prvog tima u Banja Luci, tako da je utakmice kvalifikacija odigrao nakon samo dva treninga, tako da, prirodno, nije mogao biti onaj igrač od kojeg se očekivalo da praktično nosi ekipu u tim susretima. Šikalo je dobio poziv u U-19 reprezentaciju, s kojom je išao u Bugarsku.

No, putovalo se autobusom, u putu su mu stradala leđa, tako da nije mogao igrati ni utakmicu za nacionalni tim, što mu je teško palo, a zbog povrede je sada i prvi tim uskraćen za njegove usluge. Drina se, pak, povrijedio na prvoj utakmici u Vitezu, tako da je revanš odigrao pod terapijom. Za Hajdarevića u međuvremenu nismo uspjeli naći adekvatnu zamjenu, tako da smo kvalifikacije odigrali s četvoricom kadeta na terenu i još četvoricom-petoricom na klupi. A pritom smo igrali protiv jedne zaista dobre ekipe, iako je neupućeni možda i potcjenjuju, no riječ je o privatnoj školi fudbala u koji se ulaže stvarno mnogo za naše prilike i čiji juniori su plaćeni igrači.

U Omladinskoj školi “Muhamed Mujić” ste već nešto duže od godine. Kako biste, nakon tog perioda, ukratko sagledali situaciju?

Mogu reći da sam u principu zadovoljan. Uveli smo puno novih stvari u rad škole. Počevši od samog fizičkog održavanja prostorija, preko činjenice da sad imamo fizioterapeuta, pa do same struke gdje sad, naprimjer, imamo dvojicu trenera golmana. Naročito sam zadovoljan samom radnom atmosferom, međusobnim odnosom trenera, jer sve se zaista radi uz dogovor, jasan plan i konkretnu pripremu ne samo svake utakmice već i svakog treninga, te disciplinom koja vlada u školi.

U trenerskom kadru je došlo i do nekih promjena?

Jeste, jer to su normalni procesi i to jednostavno mora biti tako. Trenerski kadar se uvijek može i treba unapređivati. Klub, što je jako važno, ulaže i u stalnu edukaciju trenera. Naravno, budući da te edukativne programe finansira klub, treneri koji ih pohađaju su ugovorom vezani za klub. Općenito, mogu reći da se zbilja vodi računa o svemu, o svakom treneru i, naravno, o svakom djetetu koje je član Veležovog omladinskog pogona.

Kako stoje stvari u pogledu infrastrukture? Može li se uskoro očekivati i pomoćni trener s prirodnom travom, koji bi nam svakako trebao?

To u ovom trenutku nismo u stanju realizovati. Trenutno radimo još dvije svlačionice, jer treba imati na umu da s nama treniraju i djevojke iz Emine, da dijelimo i teren i svlačionice, tako da zasad želimo unaprijediti uslove u tom pogledu. Radimo i takozvani boks za osnovnu obuku s visećim loptama, i preostalo je još da se postavi umjetnu travu. Što se tiče izgradnje još dva pomoćna terena, o čemu se razgovara, nadamo se da ćemo čim prije biti u mogućnosti da uđemo i u taj projekat. To su, međutim, ozbiljna ulaganja koja zavise od finansijskih mogućnosti samog Kluba.

A sada nešto čega se naprosto moramo dotaknuti: određeni prigovori kako je među prvotimcima omladinskih kategorija, navodno, premalo lokalne djece. Kako to komentarišete?

Prije svega, a mislim da je svakome dovoljno starom i iole upućenom, više nego jasno da se svijet fudbala općenito u posljednjih par decenija drastično promijenio. Konkretno, fudbal je postao ozbiljan i veliki biznis. Veliki evropski klubovi, iz višemilionskih gradova i s moćnim i bogatim omladinskim školama, koje u svoje škole ulažu ogromne svote novca, puni su mladih igrača iz cijele Evrope, Južne Amerike, Afrike, Azije… Dovoljno je uzeti kao primjer čuvenu Ajaxovu omladinsku školu fudbala. Pogledajmo koliko je u prvim sastavima njihovih omladinskih ekipa domaćih igrača, koliko ih je iz samog Amsterdama a koliko stranaca koji dolaze od kojekuda, od Evrope, preko Azije i Afrike, do Južne Amerike.

Često se povlače te paralele sa nekadašnjom Veležovom omladinskom školom, definitivno dobro poznatom u bivšoj državi, a čiji ste izdanak uostalom i sami, pa nam, naročito s obzirom na Vaš puni uvid u trenutno stanje, možete svakako reći mnogo više o takvim poređenjima. Koliko su ona uopće umjesna i smislena?

Gotovo da je nemoguće vući neke paralele s tim vremenima. To je kao porediti nekadašnji i današnji Mostar, ondašnji i današnji Velež, ovu i bivšu državu. Sve su to poređenja bez realnog uporišta, a valjda je suvišno i objašnjavati zašto je tako. Svi dobro znamo da je Velež nekada bio dijete cijeloga grada Mostara, pravo čedo Hercegovine i svi hercegovački klubovi su jednostavno gravitirali Veležu, bili njegove svojevrsne ekspoziture i vrela talenata. Zaista mnogo uspješnih igrača, koji su u našem klubu ostavili dubokog traga, došli su iz tih sredina. Vahid i Salem Halilhodžić, Momo Vukoje, Marko Čolić, Slobodan Mrgan, Dragan Okuka, Vlado Ćutuk, Aco Ristić – i bolje da ne nabrajam dalje jer bi predugo trajalo a opet bih mnoge ispustio – nisu rođeni Mostarci, ali to tada nikoga nije bilo briga niti se nekoga ticalo zauzimaju li ti igrači možda mjesto nekom Mostarcu.

Kvalitet je bio jedino mjerilo. Doduše, svi su oni bili Hercegovci, a Velež se naprosto doživljavalo kao klub cijele Hercegovine, čiji je centar i najveći grad upravo Mostar. Ako neko, uostalom, smatra da mu to što je po rođenju Mostarac daje neku vrstu prednosti nad drugima, bilo to bavljenje fudbalom ili bilo kojim drugim poslom, bolje da se suzdržim od komentara na takva razmišljanja.

Kompletan tekst je na linku