Upoznajmo BiH/ Općina Donji Vakuf

Geografski položaj

Općina Donji Vakuf smještena je u gornjem toku rijeke Vrbas, u centralnom djelu Bosne i Hercegovine. Nalazi se na raskrsnici magistralnih puteva Travnik – Donji Vakuf – Jajce i Travnik – Donji Vakuf – Bugojno. Dužina granice je 93 kilometra, a graniči se općinama Jajce, Šipovo, Kupres, Novi Travnik i Travnik.

Površina općine Donji Vakuf je 323,7 kilometara kvadratnih. Podjeljena je na 13 mjesnih zajednica sa 64 naseljena mjesta.

Najveći dio područja općine Donji Vakuf je izrazito brdsko-planinsko. Ravničarsko područje (od 450 do 550 m.n.v.) obuhvata oko 7% teritorije, a brdsko-planinsko (od 55 do 1 000 m.n. v.) obuhvata oko 65% teritorije. Na teritoriji općine i bližoj okolini nalazi se nekoliko planina čiji vrhovi prelaze preko 1000 metara nadmorske visine (m.n.v.), a to su: Komar, Radalj, Kalin, Radovan, Vranica, Crni Vrh, Velika Šuljaga, Velika Plazenica, Čučkovine, Dekale, Kriva Jelika i Ravna Gora.

Općinu Donji Vakuf obuhvata sliv rijeke Vrbasa koja teritoriju općine djeli na dva skoro jednaka djela, a okomito na tok ulijevaju se: Ćehajićka rijeka, potok Volušnica, Prusačka rijeka, Oboračka rijeka, rijeka Semešnica, Sandžački potok, Babin potok i Sokolinski potok sa svim njihovim pritokama. Sve rijeke i potoci na teritoriji općine koje se ulijevaju u Vrbas teku uskim i strmim dolinama, sve ih karakteriše slaba propustnost površinskog sloja terena, a korita su im plitka i neuređena tako da u periodu obilnih kišnih padavina i naglog topljenja snijega, dolazi do izlijevanja vode iz njeneih korita

Klima na području općine Donji Vakuf je kontinentalno – planinska.

Historija

U srednjem vijeku područje današnjeg Donjeg Vakufa je pripadalo župi Uskoplje. Pouzdano se ne zna godina kada su udareni temelji današnjem naselju. Još 1530. godine Benedik Kuprešić svojim putopisom upućuje na zaključak da se ovo naselje zvalo Donji Novi. Prema kazivanju historičara Nasufa Fazlagića grad je osnovao Ibrahim-beg Malkočević (drugi od sedam sinova Malkoč-bega, bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžakbega). Prema ovim izvorima Ibrahim-beg je 1574. godine podigao džamiju (Čaršijska-bas džamija) koju u svom putopisu spominje i Evlija Čelebija. U to doba Donji Vakuf se zvao Novosel. Iz sultanovog fermana koji nosi datum 20. muharem 990. po hidžri (19. novembar 1590. godine) saznajemo da je stanovništvo Novosela, zbog geopolitičkog i komunikacionog značaja koji mu je pridavala porta, bilo oslobođeno poreza. Od tog datuma Novosel (Donji Vakuf) nosi status kasabe. Osmanlije su Donji Vakuf zvali Fakvi-ziv, a kasnije Donji Vakuf. Tada je grad imao 161 kuću sa 33 medereda (neoženjena mladića). Naseljavali su ga zanatlije, trgovci, a bilo je i carskih službenika. Za osmanlijske vladavine u Donjem Vakufu na lijevoj obali Vrbasa nije izgrađena ni jedna kuća, a i naselje na desnoj nije se razvijalo. Nova austrougarska vlast je zatekla staru kasabu sa oko 2.000 stanovnika.

U vrijeme vladavine Austro-Ugarske započinje gradnja cestovnih i željezničkih komunikacija, jer je okolina Donjeg Vakufa koja je bogata šumom brzo privukla bečke industrijalce. Izgrađena je uskotračna pruga Donji Vakuf – Jajce, te Donji Vakuf – Bugojno, kao i putni pravci dolinom rijeke Vrbas. Početkom ovog vijeka  podignuta je prva pilana na vodeni pogon na rijeci Semešnici. Tada je premoštena rijeka Vrbas (Filbarova ćuprija).

Privreda

Donji Vakuf je prije rata spadao u red srednje razvijenih općina. Posljedice rata, proces ekonomske tranzicije, niskoakumulativna i monostrukturna privreda, kao i nedostatak investicija doveli su općinu u tešku ekonomsku situaciju.

Uz povoljan geografski položaj, pogodne klimatske uslove i odgovarajuću konfiguraciju i kvalitetu zemljišta, postojeće stanje u privredi je dodatni razlog što veliki broj stanovništva izvor prihoda ostvaruje iz poljoprivredne djelatnosti. Poljoprivredna proizvodnja na području općine je uglavnom tradicionalnog karaktera, sa niskom produktivnošću i visokim troškovima. Općina raspolaže sa 11.046 ha poljoprivrednog zemljišta, što čini 32% općinske teritorije. Najveći dio zauzimaju oranice i bašte (51%) i livade i pašnjaci (45%), dok na voćnjake otpada svega 3,7%24. Sjetvena površina doseže oko 69% ukupnih raspoloživih oranica, tako da su značajne površine neiskorištene. U voćarstvu su značajno zastupljene jabuka, kruška i orah, a područje općine je pogodno i za uzgoj svih vrsta jagodičastog voća.

Okosnica privrede je nemetalna industrija, koja ima dugu tradiciju proizvodnje i prerade gipsa, kao i ostalih proizvoda na bazi gipsa, a njeni nosioci su „Rudnici gipsa“ i Tvornica gipsa. Smatra se i da je drvna industrija jedan od značajnih potencijala za razvoj općine, ako se ima u vidu da je oko 65% općinske teritorije ili 22.546 ha pokriveno šumama.

Kulturno-historijski spomenici

U okolini Donjeg Vakufa postoji 16 nekropola stećaka, ostaci gotičke bazilike u Oborcima, turbe Torlak Alije u Torlakovcu, a najveći broj kulturno-historijskih spomenika iz rimskog i osmanlijskog perioda nalazi se u Pruscu (4 km od Donjeg Vakufa): tvrđava tj. stari grad koju su započeli Mlečani, a završile Osmanlije, sahat-kula, turbe Hasan Kjafi efendije, turbe Ajvaz-dede i Ajvaz-dedina stijena Ajvatovica.

Sahat-kula u Donjem Vakufu,  sudeći prema načinu zidanja i vanjskom izgledu, najvjerovatnije je sagrađena početkom 18. vijeka iako ne postoje tačni zapisi o datumu izgradnje.
Na Sahat-kuli se u vrijeme izgradnje nalazilo zvono izrađeno u Veneciji 1591. godine. Budući da je ovo zvono izuzetne historijske vrijednosti, danas se čuva u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Na jednom dokumentu iz 1889. godine piše da je zvono ustupljeno muzeju u zamjenu za tadašnjih 120 guldena, koje je Općina utrošila u postavljanje satnog mehanizma.

Srednjovjekovni nadgrobni spomenici – stećci predstavljaju najznačajniju pojavu u umjetnosti stare Bosne. Mogu se naći na cijelom području općine Donji Vakuf, izuzev na području samog grada.
Prema istraživanju historičara na 20 lokaliteta na području ove općine nalazilo se 556 stećaka. Od toga su se na samo 12 stećaka nalazili simboli, i to na Košćanima, Jablanu, Starom Selu, Oborcima i Vujića potoku.

Većina stećaka je grubo obrađena, a izuzetak su nekropole u Starom Selu i Vujića potoku. U Starom Selu je, uz ostale, stećak Radojice Bilića, koji je za života sagradio grobnicu koja jedina ima uklesan epitaf.

Mak Dizdar je ovom spomeniku kulture posvetio i pjesmu “Zapis na dvije vode”, a davne 1891. godine Kosta Herman, savjetnik Zemaljske vlade BiH i urednik “Glasnika” Zemaljskog muzeja BiH, zapisao je: “Prema broju i krasoti nadgrobnih spomenika, ova nekropola slobodno se može ubrojiti među najljepša sredovječna groblja u BiH.”

(Mostarski.ba, bh-x.info, www.donji-vakuf.ba, Dnevni avaz)