Izborni koledž, a ne ukupni glasovi naroda, odlučuje predsjednika SAD-a
Iako Sjedinjene Države vole da misle o sebi kao o najistaknutijoj svjetskoj demokratiji, gdje svaka osoba može reći ko bi trebao biti predsjednik, Ustav poziva države da izaberu “elektore” koji vrše stvarne izbore. To je poznato kao Izborni koledž.
Uključujući prve predsjedničke izbore 1789. godine, na kojima je pobijedio George Washington, održano je 59 izbora u SAD. U svim slučajevima osim pet – dva u ovom stoljeću – predsjednik je osvojio i glasove naroda i glasanje u elektorskom kolegijumu.
Godine 2000., demokratski kandidat Al Gore dobio je 543.895 glasova više u cijeloj zemlji nego republikanac George W Bush. Ali u spornoj utrci koja je išla sve do Vrhovnog suda, sudije su odlučile prekinuti ponovno prebrojavanje, dajući Bushu tadašnjih 25 elektorskih glasova Floride.
Time je Bush prešao magični broj od 270 elektorskih glasova i osigurao mjesto predsjednika.
Godine 2016, kada je Donald Trump izabran, Hillary Clinton je pobijedila na izborima s mnogo većom razlikom, dobivši 2,9 miliona glasova više širom zemlje. Ali Trump je postao predsjednik jer je prikupio 304 elektorska glasa naspram 227 za Clinton.
Ako je broj elektorskih glasova izjednačen, onda o izborima odlučuje novoizabrani Predstavnički dom.
Svaka država ima elektore čiji je broj jednak broju njihovih predstavnika u Kongresu. To znači da ima ukupno 538 elektora: 435 predstavnika i 100 senatora, plus tri za Distrikt Kolumbija. Prema tome, ako kandidat osvoji 270 ili više elektora, on ili ona osvaja predsjedničku funkciju.
U 48 država kandidat sa najviše glasova – koliko god ta razlika bila mala – osvaja sve izborne glasove u toj državi. Maine i Nebraska rade stvari drugačije i dijele izborne glasove po pojedinim kongresnim okruzima.
Neki kritičari smatraju da je Izborni koledž anahronizam i da bi ga zamijenili nacionalnim narodnim glasanjem.
Kažu da se Izborni kolegijum izruguje principu “jedna osoba, jedan glas” koji zemlja veliča. Štaviše, to dovodi do toga da kandidati koncentrišu svoje kampanje prvenstveno na šačicu tzv ‘swing država’ u kojima bi glasanje moglo ići u oba smjera, pretvarajući većinu glasača u drugim dijelovima zemlje u posmatrače.
Ali zagovornici kažu da bi se dogodilo obrnuto da se predsjednik bira općim glasanjem. Tada bi kandidati koncentrisali svoju kampanju u velikim državama – Californiji, Texasu i New Yorku – a birači u manjim državama bi bili posmatrači.
FENA
