Kako je uništeno jedno od najljepših jezera u BiH

Prokoško jezero jedno je od najljepših u BiH. Prijeti mu nestanak zbog masovne bespravne gradnje koje ne bi smjelo biti u spomeniku prirode. Lokalne vlasti najavljuju legalizaciju ilegalno izgrađenih objekata, piše DW.

Ljeto je na vrhuncu i sunce neumoljivo grije obale Prokoškog jezera po kojima su razasute mnoge drvene kućice iznad kojih se uzdiže nekoliko planinskih vrhova Vranice, visokih više od dvije hiljade metara. Jezero je glečerskog porijekla i nalazi se na nadmorskoj visini od 1636 metara. Grupa turista na obali priprema ručak u ekspresnom loncu čiji se šištavi zvuk pare preklapa sa galamom posjetilaca, ali i sa bukom terenskih vozila i motocikla koji neprestano bruje po planini podižući za sobom prašinu uz nepodnošljiv zvuk. Iz objekata oko jezera sa tri-četiri izvora dopiru zvuci turbo folka stvarajući iritantnu mješavinu zvukova.

U izvore vode zabijene su desetine cijevi i voda se preusmjerava u bašte i objekte izgrađene oko jezera, umjesto da prirodnim tokom napaja jezero. Ono se zato ali i okolni potoci napajaju otpadnim i kanalizacionim vodama iz objekata. Proteklih godina došlo je do procvata turizma na Prokoškom jezeru, ali cvjeta i ilegalna gradnja. Iako je Prokoško jezero 2005. godine proglašeno spomenikom prirode, gdje je zabranjena bilo kakva gradnja objekata, to nije spriječilo pojedince da izgrade vikendice, restorane ili apartmane koje iznajmljuju turistima. Snimci dronom iz zraka jasno ilustruju kolika je devastacija prostora. Izbrojali smo preko 350 izgrađenih objekata. Svi su nelegalni.

“Dakle, nijedan od tih objekata nema dozvolu da bude građen i naravno, ne može se ni graditi u zaštićenom području. To je ogroman pritisak za jedan mali, vrlo vrijedni eko sistem Prokoškog jezera” govori za Deutsche Welle profesor Samir Đug sa Prirodno matematičkog fakulteta u Sarajevu, koji je sudjelovao u izradi studije na osnovu koje je Prokoško jezero proglašeno spomenikom prirode.

Koga je briga za bespravnu gradnju
Stanovnici su svjesni da su bespravno izgradili objekte, ali iskorištavaju nebrigu vlasti, nastojeäi da zarade nešto novca u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope koja bilježi velik porast broja turista prethodnih godina.

“Niko ti ovdje nema jedan kroz jedan vlasništvo nad objektom ili parcelom i ako bi država odlučila već sutra bi mogla sve ovo da poruši”, kaže Nihad dok budno prati omanje stado ovaca čija je sudbina davno zapečećena i svi će završiti na ražnju.

“Arapi najviše kupuju jagnjad. Oni su najčešći gosti ovdje, a naših ljudi je sve manje. Nema narod para ni za hranu, a poskupilo je sve pa i gorivo tako da sve manje dolaze”, objašnjava Nihad, ali ne žali se sve dok ima turista iz inostranstva sa malo dubljim džepovima.

“Dolazim iz Dubaija, prvi put sam na ovom prostoru i jako mi se sviđa. Namjeravam ponovo doći ovdje sa cijelom porodicom”, govori Beder koji je dan proveo na jezeru. Prašnjavim makadamskim putem pristižu još dva terenska vozila sa grupom turista. Vozač nije ni izašao kako treba, a dočekala ga je vlasnica ugostiteljskog objekta u nadi da će sklopiti neki deal sa vozačem i nešto zaraditi:”Hoćeš mesa da im ispečem? Ima i pite.” Na svakom koraku su višejezične table. Nudi se smještaj, pite ispod sača, pečenje, čajevi…

Prokoško jezero nalazi se na planini Vranici, na nadmorskoj visini od 1.660 metara i udaljeno je 22 kilometra od srednjobosanskog mjesta Fojnica. Iako je područje zaštićeno i proglašeno spomenikom prirode 2005. godine to nije smetalo pojedincima da bespravno izgrade objekte na njegovim obalama. Nekada je ovo područje bilo isključivo stočarsko, sa hiljadama ovaca i krava na pašnjacima i tek pokojom pastirskom nastambom koju su stočari koristili preko ljeta.

Dolaskom hladnoće bi se spuštali u niže krajeve. I dolazili bi, naravno, i planinari koji se sa čežnjom prisjećaju prirodnih ljepota ovog područja prije nego što je izgrađeno čitavo naselje, a jezero dovedeno pred propast. “Tim dijelom planine hodali su samo pastiri sa svojim stadima i planinari koji su uživali u prirodi. Pastiri su planinare uz razgovor častili mlijekom, sirom i kajmakom, a i nudili gostoprimstvo u katunu. Priroda je bila čista i netaknuta jer su je i jedni i drugi voljeli i čuvali. Sljedeći moj dolazak u ove krajeve je bio nakon 2000. godine. Ono što sam zatekao je bila katastrofa za prirodu. Oko jezera, koje je postalo mrtva bara puna fekalija, bilo je načičkano stotinjak nemušto sklepanih daščara“, prisjeća se svojih posjeta iz 1977. i novijeg datuma planinar Dušan Vrzić iz Sarajeva.

Kompletan tekst je na linku