Održana Javna tribina “Bosna i Hercegovina u koncepcijama Karađorđeva i Tikveša 1991. godine”
Povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine danas je u amfiteatru Muzeja Hercegovine Mostar, održana Javna tribina pod nazivom: “Bosna i Hercegovina u koncepcijama Karađorđeva i Tikveša 1991. godine”.
Gost predavač na tribini bio je prof. dr. Adnan Velagić, redovni profesor Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Pred punim amfiteatrom, direktor Muzeja Hercegovine Mostar Asim Krhan je napomenuo da je današnja tema važna ne samo s aspekta rasvjetjavanja vrlo važnih pitanja iz moderne historije Bosne i Hercegovine, nego i u kontekstu današnjeg vremena.
Podsjećajući prisutne da je pitanje položaja Bošnjaka, a samim time i „zavnobih-ovske“ Bosne i Hercegovine otvoreno tri dana nakon Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, kada je izostavljeno decidnog navođenja Muslimana kao naroda u budućoj socijalističkoj Jugoslaviji. Ta nepravda je djelom ispravljena 1963. kada je dodana šesta buktinja u grb Jugosavije, ali tada je napuštena ideologija po kojoj su buktinje predstavljale narode i usvojena doktrina o buktinjama kao o simbolima repubilika. Da je pitanje muslimanskog nacionaliteta ostalo otvoreno i tada, kako je naveo Krhan, svjedoči i činjenica da su muslimani svoju nacionanost dobili tek 1968. godine, kao Muslimani. Na taj način Krhan je dao svojevrsni uvod u temu Javne tribine.
Prof. Velagić je u svome izlaganju fokus pažnje stavio na posjednje dane socijalističke Jugoslavije i naglasio sljedeće: Tokom 80-ih godina XX stoljeća socijalistička Jugoslavija se suočila sa različitim društvenim problemima, koji su rastakali krhko tkivo Titovog državno-političkog naslijeđa.
Početkom 90-ih godina, kada je započela nezadrživa faza disolucije ove zemlje, na površinu su isplivale nacional-šovinističke kvazielite, s ciljem da u periodu općih poremećaja realiziraju svoje velikonacionalne ambicije. Iako je u tom vrtlogu društvenih zbivanja mogućnost vojne intervencije JNA korišten kao neizostavni faktor prijetnje, ipak su zakulisni politički dogovori republičkih lidera vrlo često bili mnogo učinkovitiji u realizaciji određenih ciljeva. Nekada vođeni javno, a nekada tajno, ovakvi pregovori su narušili autoritet državnih organa i obesmislili njihovo postojanje.
U tom kontekstu se mogu posmatrati zasigurno najpoznatiji separatni pregovori s početka 90-ih godina na tlu raspadajuće Jugoslavije, vođeni između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Iako zbog nepostojanja stenograma nemamo uvid u detalje ovih razgovora, brojni bliski saradnici srbijanskog i hrvatskog predsjednika, ali i sudionici različitih političkih sesija, vrlo jasno ukazuju na prisustvo visokog stepena njihove međusobne saglasnosti. No, ipak sve je to ostalo samo u sferi njihovognačelnog dogovora. Izgleda da je osnov nesporazuma između ove dvojice nacionalnih lidera bio tzv. ugao gledanja na podjelu Bosne i Hercegovine.
Naime, dok je Tuđman insistirao da su AVNOJ-evske granice Hrvatske nepovrijedive i da se nakon tog priznanja od strane Srbije može razgovarati o podjeli Bosne i Hercegovine – i to isključivo na osnovama sporazuma Cvetković Maček – za Miloševića AVNOJ nije predstavljao „sveto slovo“ nego je u obzir dolazio Status quo ante belum, odnosno vrijeme prije rata i to od 1918. godine, a da se o podjeli Bosne i Hercegovine može razgovarati u kontekstu globalnog razgraničenje između srpskog i hrvatskog svijeta. Ipak, danas se, tri decenije nakon Karađorđeva i Tikveša, kako navodi prof. Velagić, javlja opravdana sumnja da je to bila samo „dvostruka politička igra“ Slobodana Miloševića, koji je u ovakve razgovore stupio sa hrvatskim predjednikom Franjom Tuđmanom, ne da bi sa njim podijelio Bosnu i Hercegovinu nego da bi ga konfrontirao sa Bošnjacima i tako oslabio front protiv srbijanske hegemonije u Jugoslaviji. Ovu konstataciju prof. Velagić je opravdao navodeći brojne izjave Tuđmana i Miloševića, te obraćanja njihovih bliskih saradnika i sudionika u brojnim političkim razgovorima.
Na kraju svoga izlaganja prof. Velagić je naglasio da je pitanje proučavanja razgovora u Karađorđevu i Tikvešu izuzetno važno ne samo sa aspekta proučavanja moderne historije Bosne i Hercegovine nego i u kontekstu naučno dokazivog, kojim se potvrđuje uzročno-posljedična veza dugog kontinuiteta i dodatno osvjetljava položaj Bosne i Hercegovine u srpskoj i hrvatskoj politici krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća, saopćili su organizatori.
(Mostarski.ba)
